cogito ergo sum [ko'gito e'rgo: ~] (latinski: mislim dakle jesam; u francuskoj verziji je pense donc je suis), temeljna postavka Descartesove filozofije i polazna točka njegove spoznajne teorije, izrečena u IV. poglavlju njegova najpoznatijega djela Rasprava o metodi. Osnovno je načelo Descartesove filozofske metode da treba u sve sumnjati (doute méthodique), dok se ne dokaže istinitost neke teze. Jedino u što se ne može sumnjati to je da sam subjekt koji sumnja, koji misli mora ujedno i postojati – dakle, budući da ja mislim, ja i jesam. Sumnja (dubito) pretpostavka je i prvi princip mišljenja, jer čovjek njime dokazuje da Bog postoji samo zbog toga što on ne može sumnjati (što bi bilo nesavršenstvo), pa je otuda i čovjek utemeljen na apodiktičkom tlu izvjesnosti koji mu jamči sama sumnja, odnosno on je time siguran da jest. U povijesti filozofije Descartesova se teza cogito ergo sum tumačila uglavnom na dva načina: 1. kao zaključak kojim se na temelju izravne svijesti o vlastitom doživljavanju zaključuje da postoji doživljavatelj (subjekt) kao biće; 2. kao temeljni i prvi sigurni filozofski uvid, u kojem se doživljavanje u isti mah otkriva i kao djelovanje (funkcija) i kao oblik postojanja (»duhovna supstancija«). Iz toga stava, koji svijest o subjektivnoj djelatnosti smatra jedinim sigurnim prilazom bitku, izvire sveukupni Descartesov idealistički racionalizam.
